Od Pere do Bospora

Počinješ u Galati, na padini iznad Zlatnog roga, gdje su uličice strme, stubaste i pune kafića, a toranj ispunjava mali trg. Ovo je bila genovska kolonija od 1273. do osmanskog osvajanja 1453.: Bizant je 1267. predao tlo Genovi i zabranio trgovcima utvrđivanje, no oni su ipak podigli zidine i stalno ih proširivali. Te su zidine stajale do 19. stoljeća, kad je većina srušena da bi grad mogao rasti; kratak ulomak preživio je blizu tornja. Odavde se šetnja uspinje prema Peri. Postaja je neizostavna: okrugli kameni toranj sa stožastom kapom, viši od svega oko njega.

Sada ideš uzbrdo, nekoliko minuta Şahkapısı Sokağom, a zatim Galip Dede Caddesi. Ovdje Istanbul kupuje glazbala: izlozi puni uda, saza dugog vrata i ručnih bubnjeva, a radnim danom čuješ nekoga kako isprobava instrument prije nego što ugledaš dućan. Nije oduvijek bilo tako. Fotografije ove ulice iz devetnaestog stoljeća prikazuju knjižare, kavane, slastičarne, trgovce antikvitetima i prodavače maraka; glazbeni dućani preuzeli su mjesto trgovine antikvitetima i markama tek unutar ljudskog pamćenja. Uspon se ravnomjerno nastavlja između visokih starih zgrada. Cilj je prije trgića na vrhu: skromna kapija u kamenom zidu otvara se prema ulici, a iza nje je ograđeni vrt starih osmanskih nadgrobnih ploča.

Mimo prolaza Tünel Geçidi Sokağı i uz Meşrutiyet Caddesi nalaziš se u Tepebaşıju, na grebenu gdje je Pera 19. stoljeća smjestila velike hotele i veleposlanstva radi pogleda na Zlatni rog. Ovdje stoji hotel Pera Palace, započet 1892. i otvoren balom 1895. da primi putnike Orient Expressa; britanski konzulat zauzima ograđeni kompleks malo dalje. Meşrutiyet ima gust promet, zato se drži nogostupa uz hotele. Muzej je visoka zgrada od svijetlog kamena s imenom iznad vrata, odmah iza hotela.

Kroz Avrupa Pasajı do Sahne Sokağija, nekoliko minuta. Pasaž je dovršen 1874., nakon što je veliki požar u Beyoğlu 1870. raščistio tlo, a Istanbulci ga zovu Aynalı Pasaj, pasaž ogledala: plinske svjetiljke nekoć su gorjele ispred zrcala uz njegove zidove i udvostručavale svjetlo. Danas ga uz stakleni krov ispunjavaju male trgovine, a iza njegova kraja buka se promijeni u nekoliko koraka. Stigao si na aveniju kad se gužva zgusne, nogostup postane jedna široka pješačka ulica, a tračnice tramvaja prolaze ispod nogu.

Sahne Sokağı je riblja tržnica Beyoğlua: štandovi svježe ribe na ledu, voće, povrće i suvenirnice stisnuti u jednu kratku uličicu koja miriše na more i prženje. S te uličice vrata vode do armenske crkve Üç Horan, otvorene za bogoslužje 1838. na tlu koje je župa držala od početka 16. stoljeća; preko avenije stoje vrata Galatasaray liceja, ponovno osnovanog 1868. prema francuskom uzoru s nastavom na francuskom. Sve to traje dvije minute. Pasaž se sam najavljuje: visok ukrašen ulaz otvara se pokraj tržnične uličice, a unutra je dugačka dvorana sa staklenim krovom puna restoranskih stolova.

Uličice između tržnice i trga noćna su četvrt Beyoğlua, a put prema gore vodi kroz njih, uzbrdo kroz uličice s meyhaneima, otprilike petnaest minuta. Stolovi se prelijevaju iz svakih vrata, navečer pretrpani čašama rakıja i tanjurićima meze, a uličice bruje od razgovora i glazbe. Yeşilçam Sokağı kratka je i neugledna ulica koja je turskoj filmskoj industriji dala ime: od 1950-ih do 1970-ih ovdje su bili studiji, redatelji i zvijezde, a turski film i danas zovu Yeşilçam. Trg je iznenadan otvoren prostor popločenja: u sredini stoji Spomenik Republici, s jedne strane blizanačke munare nove džamije, a s druge staklena fasada Kulturnog centra Atatürk.

Cumhuriyet Caddesijem, a zatim Taşkışla Caddesijem, četvrt sata dok tlo pada prema Bosporu. Dugačka kamena zgrada pokraj koje prolaziš je Taşkışla, kamena vojarna, koju je od 1846. do 1852. podigao engleski arhitekt William James Smith, a 1860. pretvorena je u garnizon koji je čuvao novu palaču na obali ispod; Paul Bonatz i Emin Onat obnovili su je od 1943. do 1950. za Istanbulsko tehničko sveučilište, čiji arhitektonski fakultet danas u njoj djeluje. Iza nje hotelski tornjevi na grebenu ustupaju mjesto drveću. Gdje nogostup završava, ispod tebe se otvara zelena dolina travnjaka i visokog drveća koja se spušta prema vodi.

Najduža dionica, otprilike dvadeset pet minuta, spušta se kroz dolinu do obalne ceste. Na Kadırgalar Caddesi, ulici galija, nogometni stadion iznad ceste je dom Beşiktaşa, a pokraj palače stoji džamija Dolmabahçe, podignuta između 1853. i 1855. za sultanovu majku Bezmiâlem Valide Sultan, prema nacrtu Garabeta Balyana. Svjetlo se otvara kad se pojavi voda: trajekti, azijska brda, brodovi koji plove tjesnacem. Palača je dugo bijelo mramorno pročelje razvučeno uz obalu, a pred njezinim vratima uzdiže se ukrašen toranj sa satom.

Kratka dionica uz vodu Beşiktaş Caddesijem, manje od deset minuta, u sam Beşiktaş. Ime pripada radnoj trajektnoj četvrti: putnici se slijevaju s brodova iz Üsküdara i Kadıköya, a tržnične uličice iza pristaništa pune su prodavača simita i ribljih restorana. Ovdje se okupljala osmanska flota, a admiral Barbaros Hayreddin, Barbarossa iz europskih legendi, pokopan je ovdje uz obalu u turbetu koje je Mimar Sinan podigao 1541. Njegov kip, bradat i ogrnut plaštem, stoji u malom parku na rubu vode, a muzej je dugačka moderna dvorana od stakla i betona odmah do njega.

Beşiktaş Caddesi traje četvrt sata, prometna obalna cesta na kojoj se Bospor uglavnom ne vidi: visoki zidovi zatvaraju stara carska imanja s vodene strane, a brdo se strmo diže iza zgrada nasuprot. Beşiktaş je ime dobio po kamenju. Jedna priča kaže beş taş, pet kamenova, stupovi za vez koje je Barbaros Hayreddin postavio u vodu za svoje brodove; druga ga vodi do bizantske crkve Kounopetra, kamene kolijevke, koja je stajala u Beşiktaşu. Promet huji pokraj tebe cijelim putem. Zatim isklesana vrata prekidaju zid, a iza njihovih ograda duga mramorna pročelja palače, danas hotela, stoji između tebe i vode.

Najprije Çırağan Caddesi, zatim staza koja se strmo uspinje s obalne ceste, desetak minuta. Ime duguje palači, a palača svečanostima svjetiljki iz doba tulipana, kad je osmanski dvor osvjetljavao vrtove lampionima; u 17. stoljeću ovo su tlo bili vrtovi Kazancıoğlu, rezervirani za sultana. Zidovi te stežu: ogradni zid imanja s vodene strane i brdo što se diže iza. Čim s ceste skreneš na stazu, buka prometa brzo utihne, a među drvećem paviljoni Çadır i Malta danas rade kao kafići. Vrata u zidu označavaju dolazak: iza njih se diže šuma, a iza tebe Bospor svjetluca kroz granje.

Natrag dolje na Çırağan Caddesi i njime, oko četvrt sata, pokraj još jedne palače. Palaču Feriye naručio je sultan Abdülaziz 1871. od arhitekta Sarkisa Balyana, a danas je dijele Sveučilište Galatasaray i srednja škola, pa nogostup možda dijeliš s učenicima. Ortaköy znači srednje selo i još se tako osjeća: obalna cesta zavija, Ortaköy Salhanesi Sokağı i Vapur İskelesi Sokağı spuštaju se prema vodi, a ulice se sužavaju među stolovima kafića i štandovima. Uličice se otvaraju na trg uz vodu, a veliki viseći most ispunjava nebo iznad krovova.

Minuta duž İskele Sokağija, koja je ime dobila po trajektnom pristaništu. Ortaköy je oduvijek privlačio došljake: britanska spisateljica Emilia Hornby iznajmila je ovdje kuću i opisala život u njoj u knjizi iz 1863., a tridesetih je njemački arhitekt Bruno Taut, prognan iz Berlina, na brdu iznad sagradio kuću koja je spajala japanske i europske zamisli. Ribari stoje na keju, a trajekti dolaze i odlaze pokraj tebe. Ovdje šetnja završava, s europskom obalom grada iza tebe i Azijom preko tjesnaca. Džamija stoji na samom rubu vode, s dva vitka minareta i kupolom ispod luka mosta.